nedjelja, 21.12.2014.
Opisuje me danas, ne znam :(
Cuvam za tebe jedan zagrljaj,
jedne usne sto ti ime spominju,
ne znas da tek kad svemu dodje kraj,
prave ljubavi tek onda pocinju
Kad jutro krene preko prozora,
znat cu da nisi moja
Refren:
Ljubav daj mi, ljubav svoju,
spasi dusu moju,
bez tebe je prazna
Samo ljubav daj mi,
ljubav koju odnijet ces u zoru,
nitko nek ne sazna,
ovu noc nitko nek ne sazna
da si tu u mom zagrljaju
Cuvam za tebe jedan poljubac
i jednu pjesmu sto je nikad ne pjevam,
vjeruj mi sve bi jos za tebe ja
i nema noci kojom te ne dozivam
Kad jutro krene preko prozora,
znat cu da nisi moja
Refren:2X
Ljubav daj mi, ljubav svoju,
spasi dusu moju,
bez tebe je prazna
Samo ljubav daj mi,
ljubav koju odnijet ces u zoru,
nitko nek ne sazna,
ovu noc nitko nek ne sazna
da si tu u mom zagrljaju
- 21:41 -
subota, 20.12.2014.
Najdraža :)
I was in the winter of my life, and the men I met along the road were my only summer.
At night I fell asleep with visions of myself, dancing and laughing and crying with them.
Three years down the line of being on an endless world tour, and my memories of them were the only things that sustained me, and my only real happy times.
I was a singer - not a very popular one,
I once had dreams of becoming a beautiful poet, but upon an unfortunate series of events saw those dreams dashed and divided like a million stars in the night sky that I wished on over and over again, sparkling and broken.
But I didn't really mind because I knew that it takes getting everything you ever wanted, and then losing it to know what true freedom is.
When the people I used to know found out what I had been doing, how I'd been living, they asked me why - but there's no use in talking to people who have home.
They have no idea what it's like to seek safety in other people - for home to be wherever you lay your head.
I was always an unusual girl.
My mother told me I had a chameleon soul, no moral compass pointing due north, no fixed personality; just an inner indecisiveness that was as wide and as wavering as the ocean...
And if I said I didn't plan for it to turn out this way I'd be lying...
Because I was born to be the other woman.
Who belonged to no one, who belonged to everyone.
Who had nothing, who wanted everything, with a fire for every experience and an obsession for freedom that terrified me to the point that I couldn't even talk about it, and pushed me to a nomadic point of madness that both dazzled and dizzied me.
- 22:52 -
srijeda, 03.12.2014.
Prvi pozdrav... :)
Dobro veće! Smatram da me mati lijepo odgojila. Jedna od prvih stvari koje su nas mame učile je da kada dođeš negdje gdje nikada nisi bio uvijek prvo pozdraviš i, naravno, ponašaš se pristojno.Ja sam pozdravila i trudit ću se lijepo ponašati kroz svoje tekstove. :) Eh sada ću se pretstaviti. Zovem se Elizabetha, imam negdje oko dvadesetak godina iako ako ćemo mijeriti godine iskustvom usudila bih se reci da imam negdje oko četrdesetak godina. Trebala bih Vas nekako nagovorit da čitate moj blog. Trebala bih Vam reći da sam posebna i onda obajsniti zašto i argumentirati svoju izjavu. Ali neću to učiniti. Nisam posebna. Djevojka sam kao i večina drugih. Nemam dečka i nisam sigurna da ću ikada biti sposobna imati nekoga tko će me voljeti. Mislim da postoje dvije vrste žena na ovom svijetu. Žene koje od muškarca mogu napraviti pristojnog i dobrog čovjeka i žene koje od muškarca mogu napravit okrutnog, vulgarnog, nepristojnog i grubog muškarca. Ja sam jedna od žena iz ove druge skupine. Ne radim to namjerno, ima nešto u mom karakteru što jednostavno tjera muškarce da me slome i da se tako ponašaju. Iz tog razloga sam odlučila da ću početi pisati knjigu. I počela sam. Izmislila sam glavnog lika koji je muškarac. Možda kroz pisanje iz muške perspektive dođem do nekih saznanja o samoj sebi. Vidjet ćemo. Prije nekog vremena sam se preselila u "veliki grad". Bilo mi je teško u početku jer sam bila sama. Ali malo pomalo počela sam upoznavati svoje prve prijatelje ovdje. Čak sam se i zaljubila, nesretno, naravno. O tome drugi put. Ovdje sam već punih devet mjeseci i postoje dani i noći kada se osjećam usamljeno, kao i većina ljudi. Pa sam odlučila pisati blog. Želim vidjeti mogu li napisati ono što osjećam i hoće li drugi ljudi to shvatiti i kako će reagirati. Prvi put ovo radim i zaista me zanima Vaše mišljenje pa Vas molim da budete iskreni. Ako uopće netko ovo i pročita. Budite blagi. :) Još bih htjela svašta napisati ali neću. Pustit ću i vidjet što će se dogodit.Bok
- 23:04 -
